DVADESET GODINA PARTNERSTVA UNHCR-a i HCIT-a
Ratko Bubalo,
predsjednik Upravnog odbora HCIT-a
Ovo je godina u kojoj obilježavamo 20 godina partnerskih odnosa između UNHCR-a i HCIT-a. Kao
organizacija koja je najduže partner UNHCR-a u Srbiji izražavam još jednom našu zahvalnost za
kontinuiranu podršku UNHCR-a našoj humanitarnoj misiji posvećenoj pružanju pomoći jednoj od
najranjivijih društvenih grupa, a to su skupnim imenom rečeno raseljena lica.
Ova podrška omogućila nam je ne samo stručni kontinuitet, neprestano usavršavanje i specijalizaciju u
pružanju pravne pomoći, zbog čega smo postali glavno referentno mjesto u Srbiji kada je riječ o
pravnim problemima ex YU izbjeglica, već i političku i svaku drugu neovisnost kao ključnu
pretpostavku profesionalnog i nepristranog odnosa prema radu. To je danas u Srbiji rijetka privilegija i
na tome smo vam od srca zahvalni.
Mi smo jedan tim koji se dugo i dobro poznaje i zato nema potrebe za iscrpnijim nabrajanjem svega
što smo uradili u proteklih dvadeset godina. Samo nekoliko osnovnih napomena. Konkretna besplatna
pravna pomoć pružena je za preko par stotina hiljada izbjeglica i interno raseljenih lica, za izbjeglice
pribavljeno više od 35.000 dokumenata iz Hrvatske, više od 12.000 dokumenata iz BiH, oko 6.000
dokumenata za raseljene osobe s Kosova i Metohije, a u svrhu omogućavanja pristupa njihovim
pravima u procesu integracije u Srbiji ili u zemljama porijekla, te na KiM, pomogao hiljadama
izbjeglica da ostvare njihovo pravo na penziju, da obnove isplatu penzije, da konvalidaraju staž
osiguranja, da podnesu zahtjeve za obnovu ili stambeno zbrinjavanje u Hrvatskoj, da se prijave za
povrat i otkup stanova u BiH, itd.
Stalnim aktivnostima lobiranja pokušavali smo da se nacionalni propisi usklađuju s međunarodnim
pravnim standardima, da se iz njih uklanjaju diskriminatorne prepreke zaštiti i ostvarivanju osnovnih
ljudskih prava izbjeglica i raseljenih lica. U tome smo imali podršku međunarodnih organizacija,
posebno UNHCR-a i OEBS-a, dijelom i EU, ali, na žalost, najmanje od strane onih koji su
najodgovorniji za stanje ljudskih prava izbjeglica, a to su nacionalne vlasti koje je umnogome
karakteriziralo odsustvo njihove, ne deklaratorne i prigodničarske, nje je i previše, već iskrene i
konkretne političke volje da se stanje ljudskih prava izbjeglica i interno raseljenih lica mijenja i
unapređuje.
Kada je riječ o Srbiji uspjeli smo, zahvaljujući suradnji s državnim institucijama, posebno
Komesarijatom za izbjeglice i migracije, da se prihvate dvije zakonske inicijative HCIT-a, jedna
kojom je omogućeno izbjeglicama u Srbiji iz drugih republika bivše SFRJ da imaju dvojno
državljanstvo, čime je znatno osnažen njihov pravni položaj, jer pravno lakše ostvaruju slobodu izbora
trajnog rješenja, kao i kvalitetniju pravnu poziciju u zaštiti i ostvarivanju svojih prava u zemljama
porijekla, i druga kojom su, u skladu s Vodećim principima UN o internoj raseljenosti iz 1998. godine,
uvedene taksene olakšice od 70% za izbjeglice i raseljena lica kod plaćanja taksi za njihova statusna
dokumenta.
Od 2012. godine naša suradnja se proširila i na tražioce azila u Srbiji. U izazovnim 2015. i 2016.
godini, kada je Balkanskom rutom protutnjao milionski mješoviti migratorni val, morali smo naše
aktivnosti proširiti i na ono što nije uža specijalnost HCIT-a, a to je dvadestčetveročasovna distribucija
humanitarne pomoći. Samo u 2016. i januaru 2017. godine distribuirali smo korisnicima oko 15.000
komada ćebadi, preko 9.000 kišnih kabanica, oko 7.500 pari obuće, 12.000 jakni, preko 14.000 pari
čarapa, više od četvrt miliona flašica vode, oko 61.000 konzervi hrane, preko 109.000 paketa biskvita,
oko 37.000 gelova za pranje ruku, itd.
Osim distribucije humanitarne pomoći, mnogo smo radili na informisanju tražioca azila i prisilnih
migranata o pravima i obavezama u Srbiji, zakonskim i institucionalnim mehanizmima za njihovu
zaštitu i zbrinjavanje, upućivali ih i neposredno povezivali s nadležnim institucijama, dokumentovali,
na žalost, brojne slučajeve kršenja ljudskih prava izbjeglica i lica u potrebi za međunarodnom zaštitom
(popunjavanje incident reporta) i nezakonitih protjerivanja sa teritorija okolnih država u Srbiju
(popunjavanje push-back reporta), u funkciji vršenja dužnosti UNHCR-a i ostvarivanja njegovog
zadatka nadzora nad primjenom odredaba Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine,
identifikovali posebno ranjive kategorije izbjeglica i lica u potrebi za međunarodnom zaštitom
(maloljetnike bez pratnje, stare, bolesne, žene koje putuju same i koje su u riziku od trgovine ljudima,
itd.) i njihovo upućivanje na adekvatne državne mehanizme zaštite, prikupljali informacije o
razdvojenim porodicama koje se, preko UNHCR kancelarija, dijele sa drugim državama, u svrhu
spajanja porodica, vršili dnevni monitoring prijema tražilaca azila u Mađarsku, sa posebnim fokusom
na one najranjivije, kao i monitoring procesa readmisije u Srbiju, itd.
Osnovna ideja vodilja HCIT-a svih ovih godina a bit će i dalje jeste da samo zajedno s nadležnim
državnim institucijama i javnim ustanovama, u partnerskim odnosima i odnosima međusobnog
povjerenja i pomaganja možemo ostvariti zajedničku nam humanitarnu misiju i odgovornost, i zato
smo uvijek pokazivali maksimalnu spremnost i htijenje da na svaki način pomognemo radu državnih
institucija i javnih ustanova. U demokratskom društvu odnos civilnih organizacija i države gradi se na
osnovu modela “konfliktnog partnerstva”, koji pored kritike istovremeno uključuje i suradnju i
kooperaciju u rješavanju pitanja zajednice, kao što je osiguravanje međunarodnih standarda
ostvarivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda. HCIT, kao i druge nevladine organizacije djeluju u
uvjetima stalno prisutne tendencije da se partnerski odnos s državnim institucijama mijenja u odnos
transmisije, što ugrožava neovisnost i mogućnosti ostvarivanja uloge i misije organizacija civilnog
društva. Zbog toga nam je izuzetno značajna i potrebna podrška međunarodnih organizacija, posebno
univerzalnih i nepristranih agencija Ujedinjenih nacija, kao što je UNHCR.
Na kraju, želim još jednom posebno da naglasim mlađim koleginicama i kolegama koji tek trebaju da
se radno ostvare – HCIT nije bio niti smije postati kruhoboračka civilna organizacija, organizacija za
puko uhljebljenje. Misija i s njom povezana empatija prema slabom i ugroženom, a u našem slučaju
ona je humanitarna pravna, je raison d'être osnivanja i opstanka HCIT-a. Bez misije nema civilne
organizacije. Bez nje civilne organizacije se pretvaraju u sebične, alave i samožive jedinke, nadmene i
arogantne, s precjenjivanjem vlastite uloge i rada i potcjenjivanjem uloge i rada drugih, opterećenih
zavišću, ogovaranjem i nezdravim konkurentskim odnosima. HCIT je bio imun od toga i takav mora
ostati. To nam mora biti naprestana ideja vodilja u našem radu i našem ponašanju.
Uz još jednom našu zahvalnost UNHCR-u na dugogodišnjoj podršci, želim svima vama da sretno
provedete predstojeće božićne i novogodišnje praznike i da napunimo baterije za nove radne izazove u
idućoj godini!
Recommended Posts
POVRAT PARNIČNIH TROŠKOVA ZA ODBIJENE TUŽBENE ZAHTJEVE U HRVATSKOJ
November 07, 2024
OGLAS ZA HONORARNOG SARADNIKA
February 21, 2024